Kalač

U OVOJ STRANICI BITI ĆE SADRŽANA VAŽNA DEŠAVANJA KOJA SE ODNOSE NA KALAČE U DIJASPORI.

Pretpostavka je da u dijaspori, danas, živi oko 2.000 Kalača. Ovaj podatak treba provjeriti, istraživanjem koje bi se publikovalo u studiji. Kalači danas žive na pet kontinenata. Najveća populacija Kalača u dijaspori je u Turskoj. U periodu od Balkanskih ratova (1912) do priznaja Bošnjaka (Muslimana) za naciju (1974), nekoliko porodica Kalača iselili su u Tursku.Danas, Kalači su uspješni ljiudi u Turskoj. Kalači su danas prisutni u zemljama bivše SFRJ. Živjeli su u tim bivšim republikama prije raspada SFRJ i tamo ostali. Za vrijeme poslednjih ratova u raspadu SFRJ jedan broj Kalača iselio je iz Kalača, Gusnica i Rožaja u zemlje EU. Tako, danas, veliki broj Kalača, živi u zemljama EU, Kanadi i SAD. Iseljavanja su bila iz ekonomskih razloga, a jedan broj i iz bezbjedonosnih razloga, u poslednjim ratovima raspada SFRJ. Brojni Kalači, danas, su uspješni ljudi u tim zemljama.

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

NE ZABORAVI GDJE SU TI KORJENI, KRV I PORIJEKLO

Hamdija Kalač - književnik, boravio u Sloveniji

U novembru, tačnije 12.11.2005 održalo se je još jedno naše Sandžačko sijelo, na kojem su uvek prisutni posebni gosti i pevači. I ovog puta bilo je tako. Na ovom sijelu naše veselje povečali su pored ostalih gostiju i specialni gosti iz Rožaja. Ti gosti su bili: predsednik opštine Rožaje g. Nusret Kalač, direktor Centra za kulturu u Rožajama g. Osman Kurpejović, književniki g. Safet Hadrović Vrbički i g. Hamdija Kalač, folklorni ansambal Centra za kulturu Rožaje pod vodstvom g. Mervada Nurkovića, g. Fadila Demića i ga. Aide Omeranović i pevači Senad Murić- Senčo i Mirsad Tarhaniš.

Prije samog njihovog dolazka, vodstvo našeg udruženja bilo je veoma zaposleno. Tekli su razgovori i sastanci o njihovom dolazku. Kad je njihov dolazak bio dogovoren, čekalo nas je ono u čemu smo svi mi hteli učestvovati, a to je sastaviti plan, organizirati kako i šta sve pokazati jim za vreme njihovog boravka kod nas. Svi smo bili puni ideja, želeli smo da za vreme boravka u Sloveniji goste maksimalno dočekamo i da jim omogućimo da vide što više krajeva, zabave se sa nama najbolje što je moguće.

Dani su prolazili, ideje su se sastavljale u skupni plan, njihov je dolazak bio sve bliži, a mi smo bili sve više uzbuđeni, kroz nas su tekla razna osjećanja. Mnogi smo u tim danima pomislili na onaj trenutak kad leti krećemo na godišnji odmor. Tad jedva čekamo, da stignemo u svoj rodni grad, u grad gdje uvek doživimo mnoge lepe stvari, u grad gdje i dalje žive naši najmiliji. Sama sam se u tim danima, dok sam čekala da dođe 12.11.2005, setila kako mi se svake godine dok putujemo prema Sandžaku put čini neverovatno dug dok nas naši najmiliji u Sandžaku vjerovatno očekuju sa uzbuđenjem . Ovaj put situacija je bila obrnuta- sad su oni krenuli nama, a mi smo jih čekali.

Došao je petak, 11.11.2005. Svi smo bili uzbuđeni. »To je to, danas, danas stižu «, čulo se u mnogim kućama. Zvali smo se međusobno, jedno drugome davali sve najmanje, najnovije informacije o njihovom putovanju. Svi smo jedva čakali njihov dolazak, srca su lupala jače, brže. Mnogi smo njihov dolazak doživljavali na poseban i nestrpljiv način. Sati su prolazili i napokon su stigli. U trenutku dok se je avtobus parkirao, tresla sam se od uzbuđenja. Neko je možda i pokušao da sakrije osjećaje koji su se budili prilikom susreta tom divnom omladinom ali mislim da nije uspjelo. Sledili su zagrljaji, smeh, suze. Dok je svak sa svojim gostom krečao prema svom autu, čula sam njihove prve utiske: »Kako sređene ceste, kakve lepe zgrade,…« Pomislila sam: Gle, sviđa jim se država u kojoj mi živimo godinama, država koja je nama samo tuđina, država u kojoj smo mi sa sobom poneli miris zavičaja.

Gosti su napokon bili na cilju, u Sloveniji i došla je subota , 12.11.2005. Veliki dan za sve nas.

Gostima smo organizirali ručak u pizzeriji Pod kostanji u Šenčuru, a posle ručka naši su gosti krenuli prema Domžalama, gdje su imali još jednu generalnu pripremu pre nastupa. Posmatrajuči jih tekom pripreme, videla sam da su i oni uzbuđenji, da jedva čakaju svoj nastup na kojem žele da se pokažu u što boljem svetlu.

Pre samog početka još jednom sam otrčala u garderobu da ih pozdravim.Vidim da su spremni i nestrpljivo čakaju da zaigraju svoje koreografije. Kad sam se vratila u dvoranu osjetila sam nestrpljivu tišinu. Svi smo jedva čakali, da program počne. Pogled na dvoranu bio je zadivljujući. Bila je prepuna. Na ozarenim obrazima prisutnih , videla sam želju, veselje i nestrpljivost. Sela sam za svojim

stolom, neshvatljivo uzbuđena, suznih očiju, od sreće. Ko zna gde su mi odlutale misli očekujući da program počne. Moji osjećaji su se miješali sa osjećajima ostalih prisutnih, bili smo jedna duša koja je živjela za ovaj trenutak. Mnogi od nas vjerovatno nijesmo čuli uvodnog govora g. Dana Kočana, možda ni pozdravni govor g. Nusreta Kalača- predsednika opštine Rožaje koji je bio i glavni pokrovitelj ove večeri, a vjerovatno i najzaslužniji da je ova omladina imala priliku da se druži tri dana sa nama kao i mi sa njima. Sijelo su otvorili , kako i dolikuje na ovim večerima, K.U. Sandžak svojom koreografiom, silno i sami uzbuđeni i pomalo nervozni. To se osjetilo i u njihovoj igri, male greškice koje niko nije primjetijo,otkrile sun nervozu zbog prisustvom vršnjaka iz Rožaja.

Onda je konačno došao trenutak, da sa svojim koreografijama nastupe naši gosti. Primetila sam , u trenutku kada su se pojavili pred nama, svi su pogledi bili namijenjeni njima. Dvorana je bila prepuna, svi su se utopili u igri naših gosti, činelo mi se kao da smo svi prestali disati dok su koreografije tekle. Srca su nam lupala sve jače i jače kao da su i ona igrala od sreče, moje kao da je htelo da iskoči . Tekom igre koreografija pratio jih je naš aplavz koji je bio sve jači, veći. Gledajući oduševljen, presrećan narod, primetila sam zadovoljan, veseo izraz lica i na našim gostima, koji su sa svojom odličnom igrom u nama probudili mnoga sećanja vezana na Sandžak.Poveli su nas, bar u mislima, tamo gde su naši korijeni. Uz koreografijje odlično su se uklopili pevači Senad Murić- Senčo i Mirsad Tarhaniš, koji su nama u Sloveniji s pesmama približili naša rodna mesta, a g. Mehmedin Čolović približio nam je Sandžak na humorističan način.Svoj pečat ovoj divnoj i nezaboravnoj večeri, svakako, dali su i folkloristi ZD Plava i Gusinja »Izvor« koji su svojom koreografijom »Alaturko« potpunili Sandžački ambijent.

Ovo je sijelo bilo nešto posebno i drugačije od svih predhodnih. Bilo je to sijelo koje je, igrom i predstavama svih koji su nastupali a posebno gosti iz Rožaja, mirisalo mirisom Sandžaka . Sijelo gdje je pokazana suština zbog čega ovo naše udruženje postoji. Narod je bio oduševljen i svi mi smo uz igru folklorista videli naše običaje i tradiciju koju treba čuvati, njegovati, poštovati i ne zaboraviti.

Ovo sijelo treba da nam bude uputa za dalji rad. Treba raditi na tome da se nešto ovako ponovi ili ponavlja još mnogo puta.Moramo uzpostaviti još bolju suradnju sa našim ljudima iz Sandžaka, možda je ovo dobar primjer kojim putem ići.Neka našu kultura i tradicija prezentuju oni koji su za to posebno pripremljeni i znaju svoj posao . Ovo druženje treba da je znak razpoznavanja i zajedničkog čuvanja naše tradicije, kulture, jezika, kao i način kako očuvati vezu sa svojim korijenima.

U nedelju, 13.11.2005 pre odlaska naših gosti, održat je literarni deo programa. U tom programu svoja su književna djela predstavili g. Safet Hadrović Vrbički i g. Hamdija Kalač. Bili smo oduševljeni ,kao i mnogo puta u ova tri dana, onim što su nam prikazala ova dva književnika. Kao i zabavno veče i ovaj dijo je apsolutno uspijo. Možda je ,samo malo, nedolazak Redžepa Nurovića i Zaima Azemovića okrnijo obilnost i bogastvo literalnog programa ali kvalitetu svakako nije.Na kraju literalnog program gosti iz Rožaja su nam, kao domaćinima, poklnili paket knjiga iz izdavačke delatnosti CZK Rožaja kao i paket turističkih prospekata gtrada Rožaja

Posebno zadovoljstvo je bilo, zajednička zabava naše omladine , iz Rožaja i iz Slovenije po završetku druženja sa našim književnicima, koja je trajala nekoliko sati uz Mirsada i Senada koji su nas zabavljli svojim pjevanjem.

Povratak naših gostiju, o čemu prije nijesmo razmišljali, polako se primakao.Toga smo bili svesni, međutim, neka tiha komanda od vođa puta »Hajde, krečemo polako, uzmite stvari, prtljag« pogodila nas je. Čula sam te riječi koje su svima promijenile poteze na obrazima. U nama se je javio osečaj, sličan onome osečaju kad se mi svakog leta vračamo iz našeg rodnog kraja u Sloveniju. Ponovo smo svi bili nemirni, ponovo srce kuca jače, ali ovog trenutka je to drugačije, nije kao pre dva dana kada smo jih čekali da dođu. Skupili smo se pred autobus. Sledili su zagrljaji, suze ,suze i suze... Folkloristi , ulazeći u autobus, mašu , plaču, ostavljaju po koju riječ hvale i utjehe za nas koji jih ispraćamo »Hvala vam za sve, ovdje nam je bilo prelijepo, vidimo se na leto ..«

Stojala sam i gledala jih. Mašu nam još jednom u pozdrav. Autobus polako odlazi, udaljava se i dok nestaje u tamnoj ljubljanskoj noći, ja jim i dalje mašem. I dalje jih vidim, moje misli idu sa njima. Niz lice klizu suze, neka me sila vuče. Otišla bi i ja. Možda me ta sila vuće, da idem sa njima tamo gdje mi je srce več odavno.

Azra Radončić